Još dok su pisali guščjim perima, ljudi su dolazili na ideju da šupljinu, koja se nalazi u peru, napune tintom, da ga ne bi morali svaki čas umakati. U tome, čini se, nisu uspijevali, ali je ta ideja našla veliku primjenu nekoliko stoljeća kasnije i njom se danas ljudi izdašno koriste u obliku tzv. nalivpera.

Poznato je, da je njemački matematičar E. Schwender u jednom svom spisu iz godine 1636. opisao napravu za pisanje sastavljenu od tri guščja pera uvučena jedno u drugo kojom se, kada se jednom napunila, moglo dulje vrijeme pisati. Ta njegova naprava vjerojatno nije dobro funkcionirala, jer je uskoro pala u zaborav. Dvadeset godina kasnije, u jednom francuskom putopisu izdanom 1657. na 1658., govori se o srebrnim perima koja sadrže u svojoj unutrašnjosti neku specijalnu tintu i kojima se može ispisivati čitava strana, a da se pero ne zamače. Tijekom novije povijesti nailazimo na još nekoliko sličnih pokušaja: u knjizi matematičara Bionca iz godine 1725. spominje se pero koje bi vječno pisalo; u memoarima ruske carice Katarine II iz godine 1748.; u putopisu njemačkog književnika i knjižara Christopha Friedricha Nikolaja iz 1783. godine; u Gotha-kalendaru za godinu 1791. itd...

Točno deset godina prije te vijesti u Gotha-kalendaru iz 1781. njemački mehaničar Scheller pokušao je namjestiti guščje pero na metalnu cjevčicu napunjenu tintom, ali ni taj njegov pokušaj nije naišao na praktičnu primjenu, pa prema tome nije ni uspio. Nepunih tridesetak godina poslije Schellerova pokušaja nailazimo na prvi registrirani patent takovog pera i to u Engleskoj, gdje je 1809. F. B. Fölsch dobio pravo patenta za 'pero sastavljeno od jednog rezervoara, od jedne cjevčice i jedne kapsule s čeličnim perom što omogućuje lakše pisanje'. Deset godina kasnije u Engleskoj je registriran još jedan novi patent sličnog pera, a od tog vremena nailazimo na čitav niz daljnih usavršavanja u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Americi.

Međutim, svi ti patenti nisu imali većeg praktičkog značenja. Trebalo je proći još mnogo vremena, dok je konačno potkraj prošlog stoljeća, godine 1884., američki konstruktor Waterman patentirao svoj 'aparat za snabdijevanje pera tintom' koji je bio već vrlo sličan našem suvremenom nalivperu. Ali prvo pravo nalivpero izrađeno je tek 1900. u jednoj američkoj tvornici, a daljnjim usavršavanjem dobilo je ono svoj današnji oblik i svoje današnje savršenstvo.

Kada se govori o nalivperu, svatko odmah pomišlja i na zlatno pero, jer je donedavno svako bolje nalivpero moralo imati i zlatno pero. Ipak ono nije izum koji se pojavljuje tek kao neizbježni pratilac nalivpera. Naprotiv, zna se da je zlatno pero bilo u uporabi još u srednjem vijeku i da su se njime služili mnogi crkveni i svjetovni velikodostojnici. Takvim je perom oko godine 1800. pisao svoje pjesme i veliki engleski pjesnik lord George Gordon Byron (1788.-1824.). Što više, baš one godine kada je umro taj veliki pjesnik europskog romantizma, zlatna su se pera počela masovno proizvoditi, a godinu dana kasnije i u njegovoj domovini - Engleskoj.

(Iz knjige Zvonimira Kulundžića 'Put do knjige')